Razgovor s Tomislavom Kršnjavijem povodom postavljanja njegovog brončanog kipa kardinala Franje Kuharića u Pribiću

Tomislav Kršnjavi: Kip kardinala Kuharića poziva na susret s Presvetim i ide u susret s Isusom svakom čovjeku

Hodočašćem svećenika Zagrebačke nadbiskupije te otkrivanjem kipa sluge Božjega kardinala Franje Kuharića ispred župne crkve u Pribiću u srijedu 2. listopada 2019. godine obilježava se 100. obljetnica kardinalova rođenja. Tim povodom razgovarali smo s autorom kipa sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, akademskim kiparom Tomislavom Kršnjavijem, iza kojega je u 23 godine umjetničkog rada više od stotinu rješenja, a potomak je slavnog Izidora Kršnjavija. Inače, brončani kip sluge Božjega kardinala Franje Kuharića visok je 220 cm i izliven u Ljevaonici umjetnina Ujević.

U jednom svom intervjuu na pitanje tko je Tomislav Kršnjavi, vi ste odgovorili sljedeće: Možda je i na neki način nemoguće odvojiti mene, moju osobu, od poziva kojem sam se posvetio. Uzelo me kiparstvo i ponijelo, do kraja, kao da sam jedino to i mogao biti. No ono što sam s godinama sve više shvaćao, kiparstvo nije cilj niti bit, kiparstvo je za mene samo alat, instrument da mogu sve jasnije izraziti ono od čega živim i za čim neprestano pokušavam uvijek iznova ići, a to je Ljubav Božja. Sada bi moja starija djeca odmah rekla : ‘Tata, pa ti o čemu god počneš pričati, sve odmah dovodiš do Boga!’ Što mogu?

Kiparstvo za mene doista nije posao. Nosim ga u srcu i svi ti zadaci koje dobijem za mene su pozivi da izrazim to zajedništvo s Bogom i tu Božju ljubav. Posebno kada se radi o sakralnim skulpturama za sakralne prostore. U tome me na poseban način prati kardinal Kuharić sa svojim biskupskim geslom – Bog je ljubav. S kardinalom Kuharićem intimnije sam se upoznao prije desetak godina kada sam pobijedio na natječaju za izradu njegova poprsja koje je postavljeno u Hrvatskom saboru. Tada sam kroz molitvu i kroz čitanje o kardinalu Kuhariću doživio tu blizinu s njim koja me, kao i blizina kardinala Stepinca, prati na mom životnom i kiparskom putu. Potom sam radio kip kardinala Kuharića koji je postavljen u Petrinji pored crkve sv. Lovre koji me doveo i do ovog najnovijeg poziva za izradu kardinalova kipa povodom obilježavanja 100. obljetnice rođenja, a što smatram velikom čašću i velikom milošću da sam izabran.

Kako je došlo do ove inicijative i odakle nadahnuće za ovakvo rješenje kipa sluge Božjega kardinala Kuharića koji u ruci drži pokaznicu s Presvetim?

Inicijativa je postojala već nekoliko godina, a upravo je, kako sam rekao, kardinalov kip iz Petrinje bio zaslužan za poziv iz Zagrebačke nadbiskupije 2017. godine u smislu da bi se takav drugi odljev postavio i u Pribiću. Dosta sam o tome razgovarao s mons. Ivanom Šaškom, mons. Mijom Gorskim i mons. Nedjeljkom Pintarićem ispred Zagrebačke nadbiskupije kao naručitelja, i kad smo već došli do trenutka da bi se počeo raditi taj drugi odljev, počeli smo razgovarati o tome da bi možda trebalo unijeti neke preinake s obzirom na kip u Petrinji.

Dano mi je to na razmišljanje pa sam predložio da kardinal Kuharić u ruci drži pokaznicu s Presvetim. Ta ideja je prihvaćena, no s obzirom na nju, odlučeno je da lik kardinala bude u liturgijskoj odjeći koja se nosi prilikom klanjanja i blagoslova s Presvetim.

Sve se na neki način providonosno poklopilo tako da smo došli do konačnog rješenja lika kardinala Kuharića koji s Presvetim u ruci ispred župne crkve poziva na susret s Presvetim i ide u susret s Isusom svakom čovjeku. Dodatnu radost u meni je ovo rješenje izazvalo kad sam saznao da je ove godine 35. obljetnica veličanstvenog i povijesnog euharistijskog kongresa koji se 1984. godine, upravo za vrijeme kardinala Kuharića održao u Mariji Bistrici.

Kip je smješten na južnoj strani župne crkve u Pribiću i to tako da je cijeli dan obasjan suncem od izlaska do zalaska što onda kipu i detaljima kroz igru svjetla i sjene daje u svakom trenutku novi oblik i dojam kretanja.

Da. To je i bila ideja kod nalaženja rješenja. Cijeloga dana sunce obasjava kardinalov lik tako da promatrač s obzirom na kut pod kojim sunce obasjava kip uvijek vidi neki novi detalj. Skulptura živi od svjetlosti. Kardinalov kip u tom smislu nudi puno detalja. Na liturgijskom ruhu u plitkim reljefima sam izrazio simbole euharistije – listove vinove loze i klasje pšenice. Tu su zatim ljiljani iz Kardinalova biskupskog grba, ruže kao simboli Blažene Djevice Marije, a na leđima nalaze se slova IHS (Isus Krist Spasitelj), dok se na dnu plašta nalazi reljef koji prikazuje bl. Alojzija Stepinca u molitvi pred Majkom Božjom Dolskom. Njime sam htio istaknuti povezanost dvojice velikih kardinala s krašićkim krajem i svetištem u Dolu.

Meni je jedan od najdojmljivijih detalja na kipu kardinalov osmijeh pun radosti i topline. Kažu umjetnici da je osmijeh najteže izraziti. Kako je vama to uspjelo?

Da, osmijeh je uistinu najteže izraziti. Posebno u slikarstvu. Niste jedini koji ste mi to rekli. Vjerujem da mi je u tom zadatku pomogao svojim zagovorom sam kardinal Kuharić. Taj njegov osmijeh je ono po čemu ga svi pamtimo. Tim osmijehom kardinal je nosio Božju ljubav i blizinu u susretu sa svakim čovjekom. Htio sam da svatko onaj tko bude gledao kardinalov kip prepozna Isusov poziv i u tom kardinalovu osmijehu osjeti radost i ljubav koju samo Bog može dati.

Pozicija kipa ispred župne crkve je također znakovita. Podsjeća me na stalne pozive pape Franje da kao Crkva „izađemo“ na periferije, da donesemo Isusa svakom čovjeku u realnost njegova života, a ne da čekamo zatvoreni iza zidova da drugi dođu k nama. I s druge strane, Euharistijski Isus u kardinalovim rukama, ukazuje nam na istinu koju kao Crkva, kao Isusovi učenici nikad ne smijemo zaboraviti – da svoj „izvor i uvir“ imamo upravo u Euharistiji.

Da. To je kardinal Kuharić – čovjek susreta i čovjek Euharistije koji je neumorno pozivao da živimo sakramentalno, da molimo.

Kad spominjete molitvu – može li umjetnik stvarati sakralnu umjetnost ako ne vjeruje u Boga?

Fizički se predmet može izraditi. Ima puno darovitih ljudi. No mislim da se odjeci onoga što jesmo osjete na onome što činimo, u našim djelima. U susretu s čovjekom jednostavno osjetimo tko vjeruje, a tko ne vjeruje u Boga. Šteta je kada u sakralnim prostorima dođe do nekakvih rješenja koja na neki način izražavaju i donose neka čudna ozračja pa se pitate što je to i otkud tu. Imam dirljivih svjedočanstava, hvala Bogu i to me jako veseli i potiče, ljudi koji su u susretu s nekim mojim djelom bili dodirnuti Božjom milošću. Jedanput sam doživio da je svećenik pred mojim kipom Majke Božje skinuo kapu i vidljivo dirnut gledao u kip. Kad sam ga pitao zašto to, odgovorio mi je sljedeće: „Tomislave da znaš pred kolikim sam ja kipovima vodio bogoslužja i umjesto da gledam prema kipu, morao sam gledati u pod.“

Ovo me potiče na sljedeće pitanje koje je vrlo aktualno s obzirom na to da se u suvremenim umjetničkim rješenjima prednost sve više daje apstrakciji nad figurativnošću. Zašto je to tako? Jel’ to odraz duha vremena u kojem živimo, a u kojem kao da se bojimo susreta sa stvarnim licem čovjeka? Sa samim sobom jer nas ta figura, to lice provocira, izaziva, otkriva nam naš egoizam i promašaje? Radije živimo u apstrakciji, u bezličnim iluzijama o životu, svijetu i čovjeku.

Postoje vrlo lijepa i dobra umjetnička rješenja koja stilski pripadaju apstrakciji. Kao kiparu, za mene nema sukoba između apstrakcije i figurativnosti. Svaki dobar figurativan kip je i apstraktan i obrnuto. Bitna je unutarnja mjera. Kip živi od svojih oblika i likovnosti. On traži svoj prostor i najbolju mjeru u prostoru i u odnosu na prostor u koji je postavljen. Kip mora biti dio cjeline. Oplemeniti prostor i čovjeka koji ga gleda. Istina jest da su čovjek i figura na neki način prognani iz području skulpture u „mainstream“ umjetnosti i to jest odraz kulture koja u drugome, u čovjeku ne vidi blagoslov, nego konkurenciju, protivnika. Ne smeta mi kad me netko proglašava „figurativnim kiparom“, bez obzira što se to smatra dekadentnim za suvremenu umjetnost.

Na kraju razgovora opet ću citirati vaše riječi iz jednog intervjua: Svaki me novi kip raduje kao prvi. Posebno me u životu pratila svetkovina Svih Svetih, jako mi je drag taj dan kada nas Nebo gleda na poseban način. Možda zato što kada god dobijem zadatak izraditi kip kojeg novog sveca, ja ga odmah doživljavam prijateljem jer već je uputio za mene mnoge molitve pa je izgleda on dobio raditi na meni, a ne ja na njemu.

Da, Svi Sveti su mi posebno dragi. Čitateljima želim poručiti da budu upućeni prema Isusu, prema Euharistiji, Presvetom Oltarskom Sakramentu. Nemojmo zapustiti i zanemariti svo to blago koje nam Isus daruje po Crkvi u sakramentima. Ne zaboravimo da je Isus umro za svakoga od nas. Pazimo na svoj osobni odnos s Isusom i izgrađujmo ga na poseban način, kako je to kardinal Kuharić neumorno pozivao, kroz sakramentalni život. Samo tako možemo prepoznati Boga u svome životu i u svome bližnjemu.

Izvor: HKM, Zvonko Franc, 02. 10. 2019. godine

Razgovor s Tomislavom Kršnjavijem povodom postavljanja njegovog brončanog kipa blaženog Alojzija Stepinca pred katedralom u Sisku

Gost našeg portala je poznati hrvatski akademski kipar Tomislav Kršnjavi, koji je Siščanima najpoznatiji po tome što je blaženog Alojzija Stepinca „učinio“ našim sugrađaninom, obzirom da je upravo on autor kipa Blaženika koji je u svibnju 2018. postavljen na prostoru ispred Katedrale Uzvišenja Svetog Križa na inicijativu sisačkog biskupa Vlade Košića.

Možete li se na početku razgovora predstaviti čitateljima našega portala? Tko je Tomislav Kršnjavi, osim što je poznati kipar?
Možda bi na to pitanje najbolje odgovorili ljudi koji me poznaju, moja obitelj i prijatelji, ljudi koje sam ja upoznao i susreo u životu. Možda je i na neki način nemoguće odvojiti mene, moju osobu, od poziva kojem sam se posvetio. Uzelo me kiparstvo i ponijelo, do kraja, kao da sam jedino to i mogao biti. No ono što sam s godinama sve više shvaćao, kiparstvo nije cilj niti bit, kiparstvo je za mene samo alat, instrument da mogu sve jasnije izraziti ono od čega živim i za čim neprestano pokušavam uvijek iznova ići, a to je Ljubav Božja. Sada bi moja starija djeca odmah rekla : „Tata, pa ti o čemu god počneš pričat, sve odmah dovodiš do Boga!“ Što mogu? Njegova je Ljubav tako neizmjerno strpljiva s nama da kad se čovjek malo zamisli može samo gorko zaplakati nad svojom nedostojnošću. Učim se tako iz dana u dan strpljivosti i to mi u mnogim prilikama života tako teško ide. Raduju me djeca sa svojim jednostavnim otkrićima života, načinom na koji u trenu izraze nešto što sam si ja jako zakomplicirao. Sa suprugom Lindom, koja je također kiparica, imam četvero djece i taj dar Milosti je doista neusporediv s bilo čim drugim. Naša studentska ljubav izrasla je u obitelj iz koje i za koju se živi. U našem domu djeca odrastaju uronjena u ozračje kipova i slika, naših razgovora kojima uvijek struje odjeci onih tema i načina kojima smo posvećeni u stvaranju djela. Sve je jako dinamično u našoj svakodnevnici tako da, najvjerojatnije iz tog bogatstva odnosa, uopće nemam potrebu gledati televiziju ili čitati novine. Već godinama to ne činim. Ostvarila se tako jedna mala pustinja u mojoj nutrini u kojoj baš u pravom trenu, ne slučajno, naiđem i na malu oazu, tišinu o koju se oslone sve nade.

Vaš kiparski opus je doista impozantan. Autor ste brojnih kipova koji krase crkve i katedrale diljem Lijepe naše, ali i po svijetu. Uređivali ste unutrašnjost crkava. Kako je uopće došlo do toga da ste baš Vi osoba ( umjetnik ) kojemu je povjerena važna zadaća prikazivanja brojnih svetaca Katoličke crkve? Kako to tumačite?
Za sve, mogu samo reći hvala, hvala, hvala Ti Bože ! Sve vidim samo Njegovim velikim darom, sva povjerenja koja su mi iskazana, sva djela gdje se ostvario i izrazio život, njegove radosti, kao i njegove boli. U ljubavi nema velikih i malih stvari, nastojim uvijek svakom kiparskom zadatku pristupiti na potpun način, s jednakom pažnjom izraditi plaketu, maleni reljef i kip od nekoliko metara visine. Iako su često veliki spomenici na trgovima javnosti poznatiji i medijski puno više naglašeni, nema za mjeru ljepote nikakve važnosti koliko smo centimetara otišli u visinu ili koliko tona teži koji kip, u raznim veličinama su samo opet izražene snage posebnosti odnosa koji nas dočekuju svojim iznenađenjem. Jednak mi ushit pobudi, kada lijepo, u mjeri, ostvari svoje mjesto maleni biser na srebru relikvijara, kao i kad glasno zazvuči prostor postavom velikog kipa s postamentom na trgu pred katedralom. Svi su mi kipovi tako još od studentskih dana nekako jednako dragi i imaju svoj razlog da su u određenom vremenu nastali baš takvi kakvi jesu. Kako su nastajali, kipovi su mene mijenjali, iz svakog sam izašao drugačiji. Prošle se godine navršilo dvadeset godina da sam diplomirao kiparstvo na Akademiji, imao sam tada nepune 23 godine, od tada do danas ostvario sam preko 100 javnih radova, a ono što me najviše raduje u svim naporima koji se javljaju na putu što se nije ugasio onaj zaneseni i predani pogled kojim sam i tada gledao. Svaki me novi kip raduje kao prvi. Posebno me u životu pratila svetkovina Svih Svetih, jako mi je drag taj dan kada nas Nebo gleda na poseban način. Možda zato što kada god dobijem zadatak izraditi kip kojeg novog sveca, ja ga odmah doživljavam prijateljem jer već je uputio za mene mnoge molitve pa je izgleda on dobio raditi na meni, a ne ja na njemu. Pojedini me sveci poput sv. Leopolda Mandića, blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg Kardinala Franje Kuharića prate već godinama tako da su postali moji dragi zagovornici pa se evo dogodilo da sam im kipove i relikvijare izrađivao već više puta za razna mjesta. Nije stoga uopće čudno što sam se u župi Svih Svetih u Zmijavcima, kod Imotskog, zadržao u radovima kroz pet godina izradivši na toj crkvi petero brončanih vrata, kip Gospe s malenim Isusom i projektirajući trg i kip svetoga Lovre pred crkvom. Uz svece koje svakodnevno molim za njihov zagovor, najbliža je svakako Bogorodica Marija, naša Majka. Njoj sam posebno povjerio svoje srce posvetivši se njenom Bezgrešnom Srcu. Već nekoliko godina radim sa suradnicima na uređenju njenog svetišta u Gori kod Petrinje, tamo sam osmislio cjelokupni interijer crkve koji pomalo dobiva svoji konačni izgled. Kipove za svetište izrađujem zajedno sa suprugom Lindom, tako da se njezini i moji kipovi u cjelokupnoj kompoziciji lijepo povezuju i međusobno naglašavaju u različitosti naših osobnih pogleda na teme. Nadam se, kada sve bude gotovo, da će u tom prekrasnom Božjem hramu i interijer i eksterijer biti ostvareni u jednu cjelinu molitvenog prostora, svetog mjesta, koji će u bogatstvu svih oblika i materijala omogućiti lijep okvir za ljepotu i snagu liturgijskog slavlja kao i za tihe osobne molitve vjernika.

Možete li nam reći kako započinjete rad na svakoj Vašoj skulpturi? Kakva je priprema? U čemu nalazite nadahnuće za svaki pojedini zadatak i kakav je put do idejnog rješenja?
Nije moguće jasno odrediti kada je jedan kip započeo, jer je svaki povezan s prethodnima na meni jasniji ili tajnovitiji način. Svaki kip dio je kontinuiteta kiparstva koje nasljedujem u tradiciji kipara koji su već ostvarili svoja djela, svi kipovi koji su me nadahnuli u životu trajno žive u mojih kipovima kao odjeci zajedničkih traganja i izraza smisla kipara koje držim svojim duhovnim srodnicima. Mogao bih jedino reći da samo pojedino djelo svoj početak, svoju osobitost dobiva u trenutku kada se začme ideja u mojem duhu, djelo je već tada i ono buduće koje će, na primjer, biti na jednom trgu ili oltaru. Usporedio bih to s Božjim stvaranjem koji daruje novi život osobe pri njenoj prvoj iskri. Osoba je osoba od tog prvog trena, a povezana je s cjelinom svih ljudi koji su bili ili će biti. Zato je svaki čovjek, i čovječanstvo, naše neraskidivo pripadanje tom jedinstvu. No velika je razlika u Božjem stvaranju i u našem. Bog u potpunosti poznaje ono što stvara, a mi tek stvaranjem upoznajemo ono što stvaramo. Opet, sve je dar Njegove Ljubavi. Na početku je tako uvijek molitva i molba da sve što radim bude na sve veću slavu Božju, idejne skice – crteži pa onda mali model kompozicije kipa kojeg potom koristim kao smjernicu za veliki kip. U svim fazama rada dolazi do većih ili manjih promjena u odnosu na prethodno određenje, jer je u radu potrebno biti otvoren za mogući zaokret i ako se pokaže da je on nužan, ja ga činim bez obzira koliko sam već možda napredovao u nekom smjeru. Svakako ono od čega se ne odustaje i što je u početku jako važno odrediti, to je ozračje, utisak koji želim ostvariti kipom, izražajnost kipa koja bi morala poticati na odjeke u promatraču, vjernika bi kip sveca trebao potaknuti na molitvu, da zastane i susretne se bar na tren s tišinom kojoj teži. Tada možemo reći da je kip uspio.

Pred nama je blagdan Stepinčeva. Autor ste brojnih skulptura na temu našega Blaženika. Kada ste izradili prvu skulpturu Alojzija Stepinca i gdje?
Prvu skicu blaženog Alojzija Stepinca izradio sam još kao student na prvoj godini Akademije, bilo je to 1995. kada je raspisan natječaj za izradu Stepinčeva kipa u Krašiću. To je bila malena glinena figura – skica kroz koju sam kompozicijski zamislio Alojzija kako nosi križ svoga mučeništva. Potakla me na to njegova fotografija iz Jeruzalema gdje je Stepinac pronio križ poznatim“ Putem Križa“. Tako sam od početka blaženog Alojzija doživljavao neraskidivim od njegova mučeništva. Bio sam tada mladi student i nisam imao nikakva iskustva s natječajima tako da rad nisam predao u Krašiću, ali je ostao u meni trajno utisnut taj doživljaj i pomalo kroz godine razvijala se ideja i nada da će jednom taj kip biti i ostvaren. Do prve realizacije brončanog kipa blaženog Stepinca došlo je na poziv Nadbiskupskog duhovnog stola Zagrebačke nadbiskupije, koji je od mene naručio kip Stepinca za dar našem kardinalu Josipu Bozaniću povodom njegovog počasnog doktorata. To je kip manjih dimenzija kojega sam rasporedio tako da Alojzije prigrli veliki križ svoga mučeništva. Želio sam tako slikovito izraziti njegovo pouzdanje u Gospodina. Drago mi je da baš taj, moj prvi brončani kip Stepinca, ima naš kardinal Bozanić. Prvi, pak, veliki kip blaženog Stepinca ostvario sam u Benkovcu 2017. godine na poziv tadašnjeg gradonačelnika Benkovca Branka Kutije i župnika Benkovačke župe don Anđelka Buljata. Te je godine ostvaren novi Stepinčev trg pred crkvom u Benkovcu, a ja sam Stepinčev brončani kip osmislio kao figuru Stepinca sa sklopljenim rukama u molitvi. Kip je zajedno s kamenim postamentom, na kojem je uklesana molitva Očenaša, visok preko 4 metra i ostvario je u srcu grada lijepo ozračje, a Stepinčev lik sada svakodnevno upućuje svakog prolaznika da usmjeruje svoje ruke k Gospodinu. Malena figura tog kipa bila je te godine na Izložbi o blaženom Alojziju „ Put Svetosti „ u Bruxellesu koju je organizirala sa Zagrebačkom nadbiskupijom, naša euro parlamentarka Marijana Petir. Baš sam bio ponosan da mogu sudjelovati svojim radom na tako povijesno važnom događaju za naš narod.

Možete li nam približiti povezanost blaženog Stepinca i Vas? Vjerujemo da je ona duboko prisutna, jer o njoj progovarate kroz mnoge Vaše radove o Stepincu.
Tko je za Vas bl. Alojzije Stepinac? Čime je najviše dotaknuo Vaše srce, srce čovjeka vjere i umjetnika?
Blaženog Alojzija Stepinca uz sv. Ivana Krstitelja i sv. Leopolda Mandića supruga Linda i ja uzeli smo za zaštitnika naše obitelji. Njegov je lik svakodnevno prisutan u našem životu i osjećam njegov snažan zagovor u svojem radu. Zbog toga mislim da je on svojim molitva bio prisutan i onih mojih prvih studentskih dana kada sam doživio svoje osobno obraćenje Bogu. Od tada me prati njegov lik, on me zasigurno uz Gospu doveo, kroz umjetnost, u predvorje sakramenata i Svetog. Rastao sam od tada pomalo u vjeri i baš mi je blaženi Alojzije, kroz molitvu i rad, postajao sve jasniji i važniji, kako meni osobno, tako i u velikom značenju njegove žrtve za naš hrvatski narod. Za mene je, kako sam već spomenuo, kardinal Stepinac neodvojiv od svoga puta Križa, koji je bio i križni put našega naroda. Prihvatio je mučeništvo kao vršenje Božje volje u koju se tako predano pouzdavao i kroz koju je izmolio našem narodu tolike Božje milosti i snagu za ono što nam je tek imalo doći iza njegove smrti. Kada danas čitam njegove propovijedi, koje poput snažnih riječi svetog Ivana Krstitelja odjekuju iz onih godina, a tako su aktualne baš danas, kada u dnevniku župnika Vranekovića čitam njegove svakodnevne razgovore tako pune strpljenja, pune sućuti i molitve za obraćenja mržnje neprijatelja koji ga gazi i zatire, kada čovjek gleda tu nesalomljivu postojanost za istinu, onda mislim da otvoreno srce ne može ne prepoznati u njemu Božje djelo i snagu duha kojega mogu imati samo Božji miljenici koji su dopustili izgubiti svoj život za Ljubav Božju.

Što nam možete reći o kipu blaženog Stepinca koji je obogatio prostor ispred naše sisačke katedrale? Kako je nastalo baš ovakvo idejno rješenje? Kako je tekao proces izrada kipa? Bio je to, vjerujemo, veliki izazov za Vas?
Postavljanje kipa blaženog Alojzija Stepinca ispred Sisačke biskupije i katedrale bilo je godinama sisačkom biskupu Vladi Košiću u srcu. Kada me je pozvao da izradim idejnu skicu budućeg spomenika i ukazao mi to povjerenje, moje srce je doista gorjelo od želje da uspijemo ostvariti kip koji će izraziti istovremeno kardinalovu snagu i blagost, kip koji će upućivati kako da se nosimo s težinama danas, koji će nam biti kompas i utjeha, koji će također pozivati na obraćenje srca onih koji ga i danas nakon sve jasnoće ne vole i progone. No blaženog Alojzija Stepinca ne vole oni koji ga niti ne poznaju, u našem društvu je mnogo onih koji zagledani u sliku laži jednostavno ne žele vidjeti istinu. Blaženog Alojzija, kada prihvati istinu, čovjek ne može ne voljeti. Na njegovu želju da biskupija daruje gradu Sisku kip našeg svetog blaženika odmah sam biskupu Vladi Košiću predložio da bih volio ostvariti kip Stepinca s prigrljenim velikim križem svoga mučeništva kojeg sam sve ove godine promišljao. Biskupu Košiću se ta ideja svidjela i krenuli smo u realizaciju dokumentacije kako bi sve što prije bilo spremno da se prema gradu Sisku predloži cijeli projekt. S koliko je neodobravanja gradonačelnica Siska prihvatila biskupov prijedlog i dar gradu i narodu, svima je kroz medije poznato pa to ne bih iznova ponavljao, no da je pokušala sve učiniti da do postavljanja spomenika ne dođe, pokušala je!!
Bilo je tada napada i na moju stručnost kao kipara, ali mislim da danas kip najbolje govori za sebe, i o svojoj snazi i ljepoti.

U razgovoru s mnogim Siščanima bilo je prilike čuti kako je upravo ovo mjesto na kome se kip nalazi zapravo posebno i ima određenu simboliku. Velika je simbolika križa koji Stepinac i danas nosi i podnosi za svoj narod i uvjerenja po kojima je živio. Tu su i djeca o kojoj je brinuo. Ipak, posebno je zanimljiv položaj kipa u odnosu na samu katedralu? Kako taj odnos izgleda viđen očima umjetnika?
Od početka mi je bilo jako znakovito da će kip blaženog Stepinca, kojega sam odavno promišljao, biti pred Biskupijom i katedralom koja upravo nosi naslov Katedrala Uzvišenja Svetoga Križa. Ljepšeg zajedništva u smislu nismo mogli ni zamisliti. Bog je sve providio za nas pa su tako otpori gradonačelnice da kip bude na gradskom trgu pred Biskupijom doveli do toga da ga postavimo pred samom Katedralom. Prilagodio sam malu idejnu skicu kompozicije veličinom i rasporedom točno za taj prostor, smjestio kip u omjer, oblikovao kameni postament, a uz figuru blaženog Alojzija koji prihvaća križ svoga mučeništva, rasporedio sam, kako je sadržajno predložio biskup Vlado Košić, dvoje male djece. Dječaka i djevojčicu koji simboliziraju svu spašenu, gotovo sve pravoslavnu djecu koju je Stepinac svojom požrtvovnošću uspio spasiti iz ratnih zbivanja. Veliki kip našeg blaženog Alojzija tako je, u svojem krajnjem izrazu i kompoziciji kojom sam ga ostvario, u potpunosti rođen iz prostora i za prostor pred Katedralom. Srasli su zajedno, u cjelini prostora sveci Božji i hram Božji. Drago mi je da se ovim postavom Stepinčeva kipa nadopunjuje i kip vlč. Petra Žagmeštara koji sam izradio uz katedralni zvonik pred pastoralnom dvoranom prije par godina. Velečasni Petar u svojim rukama drži Bibliju na čijoj je naslovnoj strani križ kojim sam, također postavivši ga između njegovih ruku, želio izraziti kako čovjek nije mjera svih stvari, već je križ čovjekov mjera kojom će se čovjek mjeriti u posljednji dan. Tako je sada trg pred Katedralom, trg mučenika za vjeru Svetoga Križa. Kada prilazimo Katedrali – kardinal nas dočekuje i, upućujući rukom na križ koji grli, upućuje nas što trebamo prigrliti u životu, a drugom rukom, držeći u ruci krunicu, pokazuje nam kako se taj križ prihvaća.

Stepinčevo je pred nama. Stepinac nam je ostavio mnoge duhovne poruke i „upute“ po kojima bismo trebali živjeti kako bi bilo bolje nama samima, ali i ljudima s kojima živimo.
Koja je Stepinčeva misao Vama najupečatljivija? Što je to na što prvo pomislite kad čujete njegovo ime?
Pomislim na postojanost i nepokolebljivost pred moćnicima svijeta, na pastira koji se izložio olujama za svoje stado, na samu bit katoličanstva, našeg zajedništva jedne crkve i svetoga Oca Pape. Mislim posebno o njegovim propovijedima, o njegovom neprestanom prokazivanju Zloga u svim porama društva onoga vremena koje se nažalost po mnogim stvarima do danas nije uopće promijenilo. Njegov je glas i onda bio snažan u obrani obitelji i poziva narodu na čistoću duše i morala, protiv abortusa i promiskuiteta, protiv psovke i bogohule, protiv zatiranja slabih, protiv tlačenja naroda i gušenja identiteta nacionalnog bića. Dao je život u obranu života. Molio za one koji ga progone, pozivao da bez obzira na sva zla i laži koje nam se čine nikada ne smijemo početi mrziti, dopustiti da nas zlo preuzme. Kada gledam na mnogim fotografijama njegov lik ranjen mržnjom i torturama do bolesti, vidim ga poput pokaznice iz koje sjaji Gospodin koji mu je iz dana u dan bio sve bliži.

I za kraj, kakvu biste poruku uputili Siščanima i svim vjernicima našega grada i Biskupije?
Zaželio bih nam svima da nikada u teškoćama ne izgubimo radost i vedrinu naše nade Uskrsnog jutra. Da jedni drugima pomognemo nositi križeve života. Pozvao bih nas sve zajedno na ustrajnu molitvu Gospodaru života, kako je to blaženi Stepinac znao reći, koji znade i može pomoći i onda, kada ljudi ne znaju što dalje. Što više, kaže Alojzije, praksa je Božja – gdje čovjek svršava, Bog počinje ! Njegove riječi koje me uvijek iznova posebno dirnu izrečene su prije toliko godina u vremenu strašnog Drugog svjetskog rata:

„Više nego ikada potrebni su danas čovječanstvu heroji Kristove ljubavi, da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama; da izliječe što je bolesno; da svežu što je slomljeno, da utješe što je žalosno; da obrišu suze onima što plaču.“

Čini mi se da je ova njegova misao, više nego ikada, potrebna baš danas!

Izvor: https://siscia.hr , M.M. 6. veljače, 2019. godine

Razgovor s akademskim kiparom Tomislavom Kršnjavijem povodom postavljanja skulpture "Majka Božja s djetetom Isusom" u Zmijavcima 10. kolovoza, u Godini vjere 2013.

Razgovor vodila časna sestra Mariangela u Zagrebu, 15. listopada, 2013. godine

Tomislav Kršnjavi, akademski kipar, rođen je 16. 09. 1975. u Zagrebu. Maturirao 1994. na Školi Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a kiparstvo je diplomirao 1998. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Samostalni je umjetnik, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2004, do sada je postavio preko 50 javnih skulptura. Sudjelovao na preko 20 skupnih i 9 samostalnih izložbi. Doktorant iz kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu od 2010.
Kršnjavi je autor brojnih spomenika diljem Hrvatske, od velikih monumentalnih spomenika, poput Svetog Petra u Makarskoj i Paške čipkarice u gradu Pagu do brojnih portretnih bisti velikana hrvatske povijesti, svetaca i blaženika.
Izradio je, također mnoge plakete, reljefe, pa čak i zlatarske radove. Kao što veliki brončani kip Svetog Petra, visok gotovo četiri metra, krasi vizuru Makarske, tako i srebrni kalež s reljefnim medaljonima svetaca, dar biskupa Vjekoslava Huzjaka svetom ocu Benediktu XVI, krasi vatikansku zbirku umjetnina. Njegov rad, brončani reljef „Majka Božja od kamenitih vrata“, darovao je kardinal Bozanić kardinalu Meisneru, kao uspomenu na dan zaštitnice grada Zagreba. Izuzetno važan rad, portretna bista vlč. Vilima Cecelje izrađena u četiri primjerka, postavljena je u važnim mjestima Ceceljina života: u Bleiburgu, u Salzburgu, u Hrastovici i u Svetom Iliji. U istri je Kršnjavi postavio tri biste trojici hrvatskih velikana: biskupu Juraju Dobrili u Puli, mons. Boži Milanoviću u Kringi i našem novom blaženiku Miroslavu Bulešiću u mjestu njegova mučeništva – u Lanišću. U Hrvatskom saboru postavljen je njegov rad – brončano poprsje kardinala Franje Kuharića, na kojeg je Kršnjavi, kako kaže, izuzetno ponosan. S posebnim zadovoljstvom izradio je brončani kip dr. Isidora Kršnjavija, inače umjetnikovog prapradjeda, koji se danas nalazi u Rijeci u Prvoj susačkoj hrvatskoj gimnaziji.
Jedan od remek-djela hrvatskog kiparstva je brončana figura paške čipkarice, koju je Kršnjavi izradio skupa sa idejnim rješenjem prostora u gradu Pagu.
Ovo ljeto, na blagdan svetog Lovre, u našim Zmijavcima postavljen je i blagoslovljen kip Majke Božje s djetetom Isusom, koji krasi park naše župne crkve.

s. M.: Gospodine Kršnjavi, divimo se ovom Vašem djelu. Možete li nam opisati kako je nastala baš ovakva skulptura Majke Božje?

T. K.: Lik Majke Božje već sam nekoliko puta radio i svaki put ga otkrivam na novi način. Idejno rješenje za svaku skulpturu koju počinjem raditi rađa se na mjestu i s mjestom gdje će na kraju biti postavljena. Tako je i ovaj kip Majke Božje s djetetom Isusom, kojeg sam izradio za vaše Zmijavce, nastao iz ambijenta kojeg sam upoznao najprije preko fotografija, a potom i uživo. Posebno ozračje koje me dočekalo u Zmijavcima bitno je odredilo položaj Marijina lika, njenu orijentaciju prema crkvi i zvoniku, a posebno i položaj malog Isusa u Marijinom naručju. Odmah sam, u posebno naglašenom nebu, odlučio da će Marijin lik biti postavljen na nešto povišeno, na jedan postament, a od samog početka želio sam naglasiti Mariju kao mladu djevojku koja prihvaća Božji poziv i koja u svom srcu prebire Šimunovo proroštvo: “A tebi će, Marijo, mač boli probosti srce.” Marija to prihvaća – izražena je kao miran lik.

s. M.: Tražili smo umjetnika koji bi našu zahvalnost Bogu za sve što nam je darovao u našoj zemaljskoj majci, izrazio najljepšim likom Majke Božje. Mislite li da smo u tom traženju slučajno došli do Vas?

T. K.: Mislim da u životu ništa nije slučajno i mene je jako obradovalo kada su me Vaša braća kontaktirala i izrazila želju da napravim lik Marije Djevice, kao zavjetni dar Mariji u zahvalu svemu što je Vaša nedavno preminula majka poklonila Vama – djeci i cijeloj obitelji. Osobno sam na to mislio – kako povezanost Vaše brojne obitelji ugraditi u ovo djelo.

s. M.: Izuzetno nam je drago da ste napravili lik Bogorodice s djetetom Isusom u naručju. Sve majke pamtimo s djetetom u naručju.

T. K.: Majka s djetetom u naručju je jedan jaki simbol koji je ključ za svako ljudsko srce. Svi imamo Majku, svi imamo nekakav pojam o majci. U većini slučajeva on je vezan za zaštitu i ljubav koja se pamti za cijeli život. Nadam se da je tih osjećaja više nego onih nesretnih. Kao što dijete u naručju majke izražava posebno snažnu ljubav, nježnost i blizinu, tako i motiv odvajanja djeteta od majke daje jednu od najizražajnijih slika boli. U Marijinom liku spojene su obje slike: majka radosti i majka boli, majka osmjeha i majka suza, blažena Gospa – mlada majka i majka žalosti.
Marija koja drži maloga Isusa gleda prvi udah svoga djeteta, mnogo godina poslije gledat će posljednji izdah svoga djeteta. Grlit će križ na kojem će njezino maleno dijete biti razapeto. Mali Isus, nezaštićeni Bog, predan na milost i nemilost svijetu bit će razapet na spasenje upravo tog istog svijeta.

s. M.: Kad majka drži dijete u naručju, obično ga “ljubomorno” čuva uz sebe. A ovdje…?

T. K.: Da, svaka majka pokušava zaštititi svoje dijete. Štiti ga čitavim svojim životom. Možemo reći da je to ljubomorno. No, Marija je od početka pristala slijediti Božji naum. Izrekla je: “Amen, neka mi bude po tvojoj riječi.” Tako sam Djetetovu ručicu smjestio na Marijino srce jer se u tom srcu dogodilo pristajanje da Bog dođe na svijet, da se Božja Riječ utjelovi.
Isus se okreće od svoje majke prema čovjeku. Jedan njegov dio se pokušava nogicama priviti uz majku kao što to čini svako dijete, dok se drugi – božanski otvara prema čovjeku. Kada pogledamo Isusovu ruku koja se oslanja na Marijino srce, pokretom njegove glave osjećamo što će se dogoditi u slijedećem trenutku, a to je da će se ruka otvoriti prema čovjeku. Iznad Marijinog srca, iznad Isusove ručice je kopča ogrtača kojim je Marija zagrnuta. Na toj kopči izradio sam maloga goluba – simbol Duha Svetoga. Duh Sveti je bio prisutan kod Marijinog pristanka na Božju volju, a Duh Sveti kojemu je Isus svojim poslanjem omogućio silazak među nas, i danas je prisutan u životima svakoga od nas i biti će s nama do svršetka svijeta.

s. M.: Što vama osobno predstavlja Marijina zaštita?

T. K.: Mogu reći da svaki novi zadatak koji mi otvara temu nekih od Marijinih stanja na poseban me način približava Mariji i samim time u njezinu zaštitu. Upravo razmatranje raznih Marijinih stanja koja sam do sada obrađivao kao teme na svojim kipovima, produbio mi je doživljaj Marijinog lika i približila me u molitvi s Marijom. Njezinu blizinu i zaštitu mogu osjetiti, i uvijek iznova, zahvaljujući Marijinom liku, spoznajem koliko sam nejak. Kao što je Isus rekao da bez njega ne možemo učiniti ništa, tako imam dojam da ja bez Marije ne mogu napraviti ništa. Marija je most prema Isusu, kao što je Isus most prema Ocu, u zajedništvu sa Duhom Svetim.

s. M.: Jedan od prijedloga za natpis na postamentu je bio: “Evo ti majke!” (Iv 19,26). To su riječi koje je Isus s križa izrekao Ivanu. Danas govori svakome od nas: Nisi sam, evo ti majke! Puno puta osobe u nevolji, pa čak i one u dubokoj starosti zazivaju majku, gotovo dječjim povjerenjem. Kojim riječima biste se Vi obratili Majci Božjoj dok stojite pred Vašim djelom?

T. K.: Prije bih mogao govoriti kojim se riječima obraćam Majci Božjoj dok djela još niti nema. Naime, svako moje djelo počinje sa molitvom, sa zazivom: “Neka djela naša budu na slavu Božju.” Mislim da je Marija na taj način naročito prisutna pri izradi djela. Kada je sve gotovo, kada stojim pred njezinim likom, na neki način osjećam podvojenost. Na neki čudan način imam osjećaj kao da nisam ja načinio to djelo. Čak bi mogao reći: ono što je dobro – bilo je u blagoslovu, a ono što bi se moglo popraviti da sam tu najviše ja imao svoje prste.
No, što je na kraju bitno? Bitno je da je uspjela cjelina, da djelo govori svojom izražajnošću. Sjetim se svog dragog profesora, slikara Mladena Pejakovića, autora knjige “Zlatni rez” od preko šest stotina stranica. Kada su njegove kolege pronašli tiskarsku pogrešku u njegovoj knjizi on bi odgovorio: “Ma pustite to. To je kao madež na licu ljepotice.”

s. M.: Majčinstvo je najuzvišenija zadaća. Kako kaže Papa Benedikt XVI: “Marijino majčinstvo, koje je započelo s njezinim pristankom u Nazaretu, dosiže svoju puninu pod križem.” Smatrate li da se povjerenjem u njezin majčinski zagovor upotpunjuje vjera u Isusa Krista i njegovo božanstvo?

T. K.: Da, svakako. Mariju i Isusa vidim u zaokruženoj cjelini sa nama koji molimo Mariju za zagovor. Marija je majka. Isus nam ju je ostavio pod križem kao Majku. Ona je majka svima nama. I upravo je očaravajuće da je Bog položio sve u Marijin pristanak. Spasenje čovječanstva bilo je predano jednoj mladoj djevojci da ona kaže svoje “da” ili “ne”. Neizmjerno je velika.
Tako će Gospodin nagraditi njezino povjerenje u Providnost, te u punini vremena po Isusu Kristu donijeti nam vječnu radost. To je razlog da sam muku, koja je prisutna od samog rođenja Isusova i za koju Marija zna, prikazao likom jednog malog grdelina koji je sletio na Isusovu ručicu kojom grli svoju majku. Na poseban me način dirnula jedna narodna predaja kako je grdelin ptica koja je preletjela ispod Isusove ruke dok se Isus znojio krvavim znojem, te mu je jedna kapljica pala na glavu. Grdelin je tako u narodu postao simbolom navjestitelja Isusove muke.
U svim radosnim trenutcima svoga života, trebamo biti svjesni da sve može u trenu nestati. Zato je neizmjerno važna naša vjera i povjerenje da će sve jednom, u punini vremena, sve biti objedinjeno u Gospodinu.

s. M.: Papa Benedikt XVI više puta nam je stavio pred oči Mariju kao uzor vjere: “Ona govori i misli Riječju Božjom, Riječ Božja postaje njezinom riječju, i njezina riječ rađa se iz Božje riječi. Tako se objavljuje , uostalom, da su njezine misli u skladu s Božjim mislima, da je njezino htjenje zajedno s Bogom. Budući da je duboko prožeta Božjom Riječju, ona može postati majkom utjelovljene Riječi.” (Deus caritas est, 25. prosinca 2005, 41: AAS 98 2006). Nama se čini da ste u ovom liku Bogorodice s Djetetom na izvrstan način predočili baš ove papine riječi, Marija kontemplativka, Majka utjelovljene Riječi. Ovdje je Marija u pokretu?

T. K.: Da. Marijin i Isusov pokret prema naprijed su zapravo jedno. Kao što papa kaže: biti u skladu s Božjim mislima – tako je Marija u skladu s Isusovim pokretom. Pokret malog djeteta omogućen je iz Marijine mirnoće. Marija je Njegovo sidro, njegovo težište i njegova os ravnoteže, od koje mali Isus okreće glavu prema molitelju. Tako će biti moguć slijedeći Isusov pokret – ispružena ruka prema čovjeku, a Marija će učiniti potpuni korak.

s. M.: “Što se dogodilo Mariji može se ponovo dogoditi svakome pojedinom od nas svakog dana u slušanju Riječi i u slavljenju sakramenata” (iz apostolske pobudnice Riječ Gospodnja, br. 28.). Rad na ovom djelu je bio mukotrpan, vjerujem i radostan. Bili ste u društvu nebeske Majke. Evo, vi ste na neki način obilježili svoju Godinu vjere. Možete li nam opisati kako je bilo “družiti se” s Marijom cijelo vrijeme dok je nastajao ovaj rad?

T. K.: Na poseban način Marija je ušla u moj život ove godine, u Godini vjere. Dogodilo se, ne slučajno kako smo već rekli, da sam istovremeno radio tri Marijina stanja: Blaženu Djevicu Mariju sa malim Isusom za Vaše Zmijavce, Gospu žalosnu pod križem i Mariju uznesenu na nebo za marijansko svetište u Gori za sisasčkog biskupa Vladu Košića. Ona koja je mlada sa djetetom Isusom biti će žalosna i grliti njegov križ, te će potpom biti uznesena i okrunjena na nebu. Nadam se da ću uspjeti izraziti jedinstvo kroz ta tri Marijina stanja koja na poseban način obilježavaju njezin život.
U Godini vjere, posebno me obradovao poziv da izradim portretnu bistu našeg novog blaženika Miroslava Bulešića, koja je postavljena u Lanišću, mjestu njegova mučeništva. Blaženi Miroslav također je na poseban način bio povezan sa Marijom, te je u svom pastoralnom radu često pozivao na molitvu. Na poseban način ga je obilježilo njegovo rođenje na dan Gospe Fatimske.

s. M.: Vjerujete li da će Vaše djelo pomoći nama, koji ćemo stajati pred likom Majke Božje, da se u ovoj “Godini vjere” više usredotočimo na otajstvo vjere?
T. K.: Smisao izrade i postavljanja ovakvog djela jest samo u tome: doći do sugovornika, ostvariti taj most, most prema Mariji, most preko Marije do Isusa, most prema trojedinom Bogu.
Dirnulo me sve ovo ozračje koje sam doživio kod blagoslova kipa, srdačnost kojom su me dočekali Vaš župnik fra Frano i vjernici Vaše župe i cijelog kraja, koje sam imao priliku prvi put ovako prisnije upoznati. Doživio sam radost i prijateljstvo, a vjerujem da će taj osjećaj kojeg sam ponio iz Zmijavaca odjeknuti i u mojim novim radovima. Uvijek ću se rado sjećati Zmijavaca i Godine vjere.

s. M.: Papa Ivan Pavao II je bio poznati štovatelj Majke Božje. Majka mu je umrla kad je imao osam godina, a nakon ukopa otac ga je prikazao Gospi u poznatom poljskom svetištu. Mnogi će stajati i pred ovim likom Gospe s Djetetom, što im želite reći?

T. K.: Želim nam svima da u našim životima geslo blaženog Ivana Pavla II “Totus Tuus” (Potpuno Tvoj) postane i naše geslo. Budimo predani molitvi. Molimo Marijin zagovor za našu budnost, da nas prizove jedne k drugima. Želim i nadam se da ćemo se i pred ovim kipom utjecati Mariji. Netko će produbiti svoju vjeru, netko će biti potkrijepljen u životnim tegobama, netko će se možda preobratiti. Pustimo sve Božjoj volji i budimo blizu jedni drugima.

s. M.: Uskoro očekujemo Vaše idejno rješenje brončanih vrata na glavnom ulazu župne crkve Svih Svetih.

T. K. Obradovao me poziv Vašeg župnika fra Frane Lace da, nakon što smo postavili Gospin kip, a koji je čini mi se jako dobro primljen od župljana, izradim idejno rješenje za brončana vrata župne crkve. Kao i u promišljanju kompozicije kod izrade Gospinog kipa, proizašlog iz ozračja crkvenog prostora, tako će i kompozicije vratnica, nadam se, izraziti Imotski kraj i ljude koje sam doživio. Na vratnicama će se pojaviti likovi svetaca i blaženika dragih u našem narodu, kako slave Kraljicu neba s anđelima.
Uoči Božića idejno rješenje biti će predstavljeno župljanima na ogled, pa ćete svi kao zajednica odlučiti da li ćemo od idejnog rješenja jednog dana zajedno proslaviti njihov blagoslov.

s. M.: Iskreno Vam zahvaljujemo. Vjerujemo da će nam Majka Marija primjerom i zagovorom biti trajni izazov za svagdanji hod u vjeri, za posvećenje, za pogled prema vječnosti. Naše molitve želimo ujediniti u molitvi nadbiskupa msgr. Marina Barišića: Usmjeri nas konačnoj slavi! Majko Marijo, koja si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina, svojim pohodom usmjeri nas prema Spasitelju, uskrslom Gospodinu, dok svi ne prispijemo do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Daj da u radosti i nadi naših svagdanjih pohoda, a osobito u nedjeljnom pohodu euharistijskog slavlja, osjetimo radost koja je sposobna preobraziti i naša srca i naša polja.
Gospodine Kršnjavi, najljepša Vam hvala.

Razgovor s Tomislavom Kršnjavijem povodom postavljanja njegovog brončanog kipa „Vitez Relja u borbi sa zmajem“ u Slavonskom Brodu

Djelo kipara Tomislava Kršnjavija ‘Silni Relja i Zmaj Ognjeni’ postavljeno u Slavonskom Brodu
Silni Relja i Zmaj Ognjeni, iz bajke Ivane Brlić Mažuranić „Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica”, ‘sletjeli’ su danas na ranije pripremljeni postament pokraj Kazališno-koncertne dvorane u Slavonskom Brodu, kao nastavak Projekta „Brod – grad iz bajki” koji je na brodske ulice već smjestio Potjeha (Šetalište braće Radić) te Lutonjicu Toporka i djeda Neumijka (park kod Strojarskog fakulteta).
– Kad su prije više od 12 godina krenuli razgovori te prije nego je napravljena prva idejna skica za ovu lokaciju, promatrao sam okruženje, arhitekturu, blizinu zgrade, usmjerenje rijeke i sunca i iz svega toga je krenulo oblikovanje. Zakonitosti kompozicije i ono što me vodilo, bilo je vezano za ovo mjesto i njegov položaj. Zato sam danas tu kako bismo sve uskladili u odnosu na postolje. U središtu ovoga kipa je tema pobjede dobra nad zlom i sve je vođeno tom mišlju. Zmaj je jako velik, strašno veliko zna biti i zlo, nekad je ono i preko čovjeka. Ovaj vitez je miran i mada je puno manji od zla, on pobjeđuje svojim prolazom, usredotočenošću na srce. On je zlatni vitez pobjede. To što vjeruje i ljubi, omogućuje mu da s lakoćom i čak bez gledanja u zlo pobijedi te na neki način samo prođe kroz to zlo. Djelo sam zamislio i kao spomenik svim našim čuvarima, braniteljima, policajcima i mnogima koji nas i danas štite. – za SBplus kazao je poznati hrvatski kipar Tomislav Kršnjavi, autor najveće skulpture u seriji likova iz Ivaninih bajki na slavonskobrodskim ulicama.
– Zgrada Kazališta je velika, tu je rijeka. Ovaj prostor jako je rastvoren. Kip bi mogao biti manji, ali se ne bi mogao nositi s otvorenošću prostora. Da bi spomenik djelovao onako kako bismo željeli, potrebno je paziti na odnose veličina. Razmišljao sam, pritom, i o kazališnom platou koji se spušta prema rijeci onako kako ga je arhitekt zamislio. Plitko postolje skulpture njegov je produžetak i poštovao je postojeće okruženje. Sama rijeka vizualno pomaže ovoj Reljinoj pobjedi dok gledate skulpturu jer zmaja koji se polako već ruši dodatno povlači i ‘obara’ na tlo. Rijetko je za skulpturu da, urbanistički gledano, imate aktivne sve moguće vizure kao što je u ovom slučaju. Ovdje nam je šetnica niža od nivoa postavljanja, a plato kazališta je viši. Dakle, sve perspektive su prisutne, ptičja, žablja i sve okolne. Hortikulturalno je prostor uređen i lijep, tako da skulptura dolazi kao jedan biser u prsten. Nadam se da će se građanima sviđati te da će nekima biti i nadahnuće. – kazao je Kršnjavi, vidno oduševljen kako njegovo djelo izgleda na mjestu kojemu je namijenjeno. Naglasio je pritom kako nije neobično da prođu godine, pa i desetljeće, od idejnog rješenja do postavljanja kipa na željenu lokaciju.
Iza prekrasne umjetnine u kojoj će uživati svi prolaznici, krije se dugotrajan i mukotrpan rad. Upravo ona demantira one koji smatraju kako umjetnike ne treba zanimati znanost. Kako bi čitav prizor koji će od danas gledati svi Brođani, izdržao silu gravitacije, bilo je potrebno puno izračuna.
– Ovo je, što se ljevačkog dijela tiče, izrazito kompleksno. Upravo zbog razvedenosti i dijelova koje je trebalo statički predvidjeti i ‘usidriti’ ta krila koja su odvojena od tijela. Sve to potrebno je uskladiti s onim što umjetnik traži. Nakon što kipar napravi model u glini i razvije svoje idejno rješenje u mjeri 1:1, radi se gipsani odljev da bi se ta glina spasila i sačuvala jer je ona kratkog vijeka trajanja zbog sušenja. Potom model može stajati određeno vrijeme i onda se mora pristupiti lijevanju u broncu. Postupak ide putem pozitiva i negativa. Prvo se skida otisak koji se radi u određenom materijalu; gipsu ili nečemu sličnom. Potom ide voštani pozitiv koji je identičan skulpturi, sa svim kiparskim tragovima po sebi. Potom slijedi proces sušenja i lijevanja. Vosak izgori i na njegovo mjesto se lijeva bronca. Umjetnik uvijek ima pregled i doradu voska. Kasnije kada je to u ‘finišu’ može dorađivati i broncu, ispravljati eventualne anomalije nastale u procesu lijeva. On to kontrolira i dorađuje. Kilogram otpadne bronce je 25 kuna, a kada mi radimo svoju broncu s primjesama, to je daleko skuplje. Vandalski činovi su mogući, ali besmisleni. Nekidan smo postavljali ponovno Kožarićevo Sunce u Zagrebu koje je već treći put bilo na restauraciji i isto smo apelirali na građane da je taj rad prevrijedan i preznačajan da bi to netko samo tako išarao. – kazao je Nikica Ujević iz Ljevaonice umjetnina Ujević d.o.o. Zagreb, poručivši i Brođanima neka čuvaju ono što imaju.
Uz savršeno mjesto za ovakvo impozantno djelo, preostaje tek do kraja urediti sve prilaze postamentu jer iznad same šetnice uz Savu još uvijek ne postoji pješačka staza koja prolazi duž parkirnih mjesta.

Blagoslov novog relikvijara bl. Ivana Merza u dubrovačkoj katedrali

Prigodom ovogodišnje proslave blagdana bl. Ivana Merza 10. svibnja u dubrovačkoj katedrali, biskup Mate Uzinić blagoslovio je novi, umjetnički izrađen relikvijar za relikvije bl. Ivana Merza koje se već od prije nekoliko godina nalaze u katedrali. Relikvijar će od sada biti pridružen ostalim relikvijarima koji se čuvaju u dubrovačkoj katedrali a iznose se na čašćenje vjernicima za blagdane njihovih svetaca ili za koje važnije prigode. Na blagoslovu relikvijara u dubrovačkoj katedrali, čije smo slike umetnuli u tekst ove vijesti, bio je i sam umjetnik, akademski kipar Tomislav Kršnjavi koji ga je izradio. Evo što kaže umjetnik o izradi relikvijara i njegovoj simbolici:

„U duhovnosti bl. Ivana Merza liturgija je imala povlašteno i najintimnije mjesto. Njegov liturgijski život kojim je prisno proživljavao Kristov život omogućio je da nam izrazi divne misli o toj projekciji Neba na zemlju, kako je sam znao reći. Ta me njegova misao o liturgiji i važnosti liturgije u životu svakog vjernika posebno nadahnula i bila vodiljom u izradi idejne skice za njegov relikvijar za zbirku moćnika dubrovačke katedrale. Pokušao sam oblikujući slojeve sadržaja liturgije, te veličanstvene teme, izraziti u relikvijaru bl. Ivana Merza upravo odnos te projekcije. Tako sam na prednjoj strani relikvijara oblikovanog u mirnom geometrijskom obliku kvadrata zamislio u stakleno središte postaviti samu relikviju bl. Merza, koja bi tako bila naglašena i jasno vidljiva.

Naglašenost relikvije u rasporedu geometrijskog polja pojačava se križem koji se od nje razvija na sve četiri strane u rasteru kvadratnih polja našeg hrvatskog grba. Nad križem osmislio sam maleni reljef s prizorom bl. Merza u molitvi i razmatranju, pogleda usmjerenog prema Presvetom oltarskom sakramentu. U kvadratnim poljima oko križa oblikovao sam dvanaest stupova koji simboliziraju dvanaest apostola crkve, koje je svojim laičkim apostolatom bl. Merz nasljedovao svojim predanim življenjem Bogu.

Drago kamenje, prozirno te plavih i jantarnih boja izmjenjuje svoje položaje u rasporedu cjeline, ostvarujući svečano i mirno ozračje, gusto i bogato svojim izmjenama veličine i položaja. Stražnju sam stranu relikvijara zamislio kako simboličnu sliku Neba. Sjajna i čista ploha postavljena je nosiocem za dvanaest istovrsnih plavih kristala koji svojim različitim veličinama i nesimetričnim rasporedom u kvadratu izražavaju nebeske zvijezde koje je bl. Merz tako volio s udivljenjem gledati do dugo u noć. Veliki jantarni kamen i bijeli oniks, izražavaju na nebeskom svodu sliku sunca i mjeseca te upotpunjavaju naše nebo dana i noći. Udivljen pred svim stvorenim bl. Merz je hvalio Boga Oca, Stvoritelja neba i zemlje i nadahnut umjetnošću koja živi i poziva na svetost proglasio upravo liturgiju potpunim ostvarenjem umjetničkih ideala, jer prikazuje život Kristov koji je centar povijesti. Duh sveti koji nadahnjuje liturgiju, nadahnjivao je i život našeg blaženog Ivana Merza. Zbog trajnog nastanjivanja Gospodina u Ivanovom srcu danas ga zovemo blaženim, a nadamo se i molimo da ćemo ga uskoro zazivati i svetim. Tehnički je relikvijar izrađen u zlatarskoj radionici „Rodić“ iz Zagreba, s kojom sam već ranije izveo za dubrovačku katedralu i relikvijar bl. Alojzija Stepinca i sv. Leopolda Mandića. Izradu ovoga relikvijara bl. Ivana Merza materijalno je pomogao dubrovčanin gosp. Anđelko Ćorak.“

Izvor: http://ivanmerz.hr, o. Božidar Nagy, 13. svibnja 2017. godine